KLUB CRVENIH CIPELA
Autor: Đurđica Marković, 23.06.2020.

Eno gastronomski hedonizam u gradu u gori


Užitak u vrhunskoj istarskoj hrani i vinima u magičnom ambijentu srednjevjekovne utvrde


Povijest kaže da su ljudi na području Montone, ili „grada u gori“, kako je keltsko pleme Sekusi nazvalo naselje koje su digli na području današnjeg Motovuna, svoje utvrde gradili još u prapovijesnim vremenima. Iako nemam ništa protiv Kelta i Ilira, još manje protiv povijesti, puno mi je draža legenda o tome kako je nastala ta najbolje sačuvana istarska srednjevjekovna utvrda.

 

Veli Jože

 

Legenda kaže da su u Istri, mnogo prije ljudi, živjeli divovi. S njima su živjeli patuljci koji ih nisu podnosili, pa su ih iz pakosti otrovali. Ipak, u svakom gradu ostavili su po jednog diva, kako bi im služili. Prezreni i omalovažavani, divovi su radili najteže poslove i  gradili gradove na brežuljcima. Uz istarske gradiće Grožnjan, Roč, Završje, Sovinjak i Vrh, sagradili su i Motovun, a kako im je po završetku gradnje ostalo još nekoliko "kamenčića", odlučili su napraviti i najmanji grad na svijetu - Hum.

Div po imenu Veli Jože  služio je stanovnicima Motovuna,  koji su često bili vrlo zlobni i okrutni prema njemu.  Da bi im se osvetio zbog njihove zloće, ponekad bi protresao gradski zvonik, zbog čega su ga jednog dana poslali u Veneciju. Na brodu je upoznao galijota Iliju, koji ga je podučio o slobodi i njenoj važnosti. Priča kaže da je galija doživjela brodolom i nestala u oluji, a Jože koji se uspio spasiti odlučio je nagovoriti ostale divove na pobunu. Ipak, od pobune nije došlo jer su lukavi patuljci podmitili divove zlatom i vinom, pa su se svi divovi, osim Velog Jože, vratili u svoje gradove i ponovno postali robovi. Veli Jože se nije bio spreman odreći slobode, povukao se u goru, u nadi da će doći trenutak za ostvarenje njegovih snova.

Grad u gori

 

Putovanje u Motovun nakon ukidanja zabrane kretanja Hrvatskom zbog covida_19  bilo je ispunjenje mog sna, jer putovanja su jedna od onih stvari bez kojih teško mogu zamisliti svoj život.

 

Dok se kombi uspinjao cestom prema „gradu u gori“, prisjećala sam se svog prvog susreta s Motovunom. Njegovim uskim, kamenim ulicama prvi sam put prošla negdje pred kraj osnovne škole. I danas se sjećam kako sam se, savladavajući jednu po jednu od tih 1052 stepenica koje vode do grada, praćena cikom i vikom svojih školskih prijatelja, pitala hoće li naša vika uznemiriti uspavanog Jožu i navesti ga da u znak protesta, kao nekoć, protrese gradski zvonik. Istovremeno, moja se dječja duša iskreno nadala da će se gorostas odnekud pojaviti, kako bih mu mogla reći da, zbog toga što su ga prevarili, više ne volim patuljke.

 

 

Odrasla sam, više ne očekujem da se kroz stoljetne krošnje Motovunske šume ukaže kuštrava glava Velog Jože. Bujna šuma danas moju maštu golica svojim tlom u kojem se stvara neobična veza tartufa i korijenja starih hrastova. Pripremajući se za ovaj put pročitala sam da je Motovunska šuma ostatak autohtonih nizinskih šuma, longoza, koje su se, osim u Istri, do danas  očuvale na još samo dva mjesta u Europi – kod Skadarskog jezera i  Crnog mora.

 

Konoba Fakin - istarska tradicija na tanjuru

 

Ako ste ikada bili u Motovunu, onda znate da ovaj predivni gradić ima samo jednu manu – posjetitelja je toliko da u njemu, i svemu što nudi, naprosto ne možete  uživati onoliko koliko biste željeli. Covid_19 i zabrana kretanja učinili su svoje – konačno sam u prilici doživjeti ga bez gužve. Osjećaji su mi podijeljeni: pomalo sam tužna jer je turizam, uz poljoprivredu, ono od čega ovi ljudi žive, trebaju im turisti, no istovremeno sam i sretna, jer imam jedinstvenu priliku obići grad u miru, bez žurbe uživati u jednom od najljepših pogleda na istarskom poluotoku, te uživati u hrani i piću.

 

 

Nakon kraće šetnje, naše odredište je konoba Fakin! Vina Fakin već sam kušala, no u konobi sam prvi put. Marko Fakin, mladi, izuzetno perspektivni  vinar i vlasnik konobe, čovjek koji je toliko zaljubljen u teran da je na njemu i diplomirao, dočekuje nas na terasi smještenoj na prostoru gradske lože na vanjskom motovunskom trgu, odakle se pruža nevjerojatan pogled na okolicu. Raskošno zelenilo, gdje pogled seže!

 

 

Zauzimam mjesto za jednim od stolova uredno složenih ispod tende koja štiti od sunca. Pogled na vinograde iz kojih su vina koja ćemo piti, i bujne šume iz kojih su tartufi kojima će biti začinjen današnji ručak, čini me istovremeno nestrpljivom i zadovoljnom. Dodatni razlog za zadovoljstvo i nestrpljenje  je činjenica da je kreator novog menija u konobi Fakin chef Zdravko Tomšić.

 

Lokalne sezonske namirnice u kombinaciji s iznimno preciznom termičkom obradom po kojoj je Tomšić poznat, bez puno dodataka i cifranja, ono je što najviše volim na tanjuru!  

Svoje znanje i ideje Tomšić je prenio na Kristijana Valentu i Mihaela Lakošeljca,  mlade chefove zahvaljujući kojima je ručak u konobi Fakin bio doživljaj kojemu bi malo tko mogao naći zamjerku.

 

No, krenut ću redom!

 

Pravi hedonistički ručak najavljen je već prvim slijedom - hladnim predjelom u vidu tartara od junećeg filea s aiolijem i prepečencem, uz koji se odlično sljubio Fakinov Rosé.

 

 

 

Prvotno nestrpljenje je nestalo kao rukom odneseno, znam da će sve što slijedi biti rapsodija za moje nepce, baš kao što je to cjelokupan ambijent i doživljaj. No, kad na stol stignu fuži s tartufima, tim, za mene, sinonimima kontinentalne Istre, ne mogu sakriti osmijeh. Fuži savršeni, maslinovo ulje Fakin taman kakvo treba biti da ne zasmeta aromi svježe naribanog tartufa! I kad pomisliš da ne može bolje, čašu ti napune nagrađivanom Fakinovom Malvazijom La Prima.

 

Koliko je hrana u Fakinu dobra možda najbolje ilustrira činjenica da sam, ne mogavši odoljeti, osim fuža s tartufima naprosto morala kušati i rimski njok u umaku od tartufa sa čipsom od istarske pancete! Na rimski njoj vraćat ću se kad se god nađem u motovunskom kraju, obećala sam sama sebi!

 

 

 



Nakon predjela, na redu je juha. Na novom Fakinovom meniju tri su juhe: istarska maneštra koju obožavam, juha od crnog tartufa koju još nisam kušala, i krem juha od šparoga. Nakon kratkog dvoumljenja, odlučujem se za krem juhu od šparoga. Sjajnog je okusa i teksture, toliko fina da bih ju, nakon što sam ispraznila tanjur, najradije naručila ponovo. Ipak, čekaju me još glavno jelo i desert,  zadovoljavam se čašom Fakinove Malvazije iz 2019.

 

 


Već sam ranije spomenula da je Marko Fakin, vlasnik konobe, veliki poznavatelj, promotor i ljubitelj terana. Upravo zato mi se biftek u umaku od terana s pireom od celera  nametnuo kao logičan izbor glavnog jela. Spravljen po receptu chefa Tomšića, zaista je bio prava poslastica. Uz njega smo pili Fakinov teran Il Primo. Kombinacija je to koja nas je sve potpuno osvojila i pitala sam se djeluje li vino tako sjajno na biftek ii biftek na vino! Morat ću ponoviti!

 


 


Ručak smo završili pralinama s tartufima i Muškatom iz 2019. godine.

 

 

Iako o teoriji sljubljivanja jela i vina ne znam gotovo ništa, moja nepca kažu da je Filip Savić, koji je sljubio hranu i vina u kojima sam uživala, napravio odličan posao.

 

 

Sljedeći put kad se zateknem u Motovunu, provjerit ću jesu li i druge stvari s menija konobe Fakin jednako tako dobra.   

Da ne biste mislili kako sam u Motovunu samo jela i pila, evo i nekoliko razglednica.

 


Barokna crkva Svetog Stjepana iz 1614. godine na mjestu starije crkve, a  uz crkvu je zvonik–kula iz 13. stoljeća, s nazubljenim prsobranima, građen kada i prva crkva na čijim temeljima je sagrađena sadašnja

 

Palača Polesini iz 16. st. - izgradila ju je obitelj markiza Polesinija, danas je hotel 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Stanovnici Motovuna vole životinje, pa ove dvije mace slobodno i bezbrižno uživaju u pogledu s vidikovca