Zašto je važno ponekad ništa ne raditi, već samo BITI

Život današnje žene ispunjen je mnogobrojnim obavezama, ulogama i neprekidnim aktivnostima. U tom i takvom životu malo je ili nimalo prostora za trenutke u kojima ćemo se primiriti, zaustaviti i samo biti. Život bez stalne akcije proglašava se dosadnim, a dosada i besposličarenje imaju lošu reputaciju. Smatramo ih prazninama koje treba popuniti, trenucima koje treba “ubiti”. Ako ništa ne radimo, gotovo refleksno posežemo za ekranom, tišina nam stvara nelagodu. A možda upravo u toj nelagodi leži nešto što smo zaboravile — prostor za sebe.

Nekada je dosada bila prirodan dio dana. Možda „dosada“ nije prava riječ - prije se radi o trenucima u kojima ništa ne radimo. O pauzi između obaveza, vremenu bez sadržaja, bez stimulacije, bez potrebe da se nešto događa. Danas su trenuci u kojima ništa ne radimo gotovo nestali,  zamjenjuje ih beskonačno scrollanje i stalni dotok informacija.

Za žene, taj gubitak prostora osjeti se suptilno. Između uloga, obaveza i mentalnog multitaskinga, rijetko si dopuštamo samo BITI. Ne biti produktivne. Ne biti inspirirane. Samo biti tu, biti prisutne.

Trenuci u kojima ništa ne radimo, međutim, nisu manjak. Oni su prazan prostor. A svaki stil, svaka ideja i svaki osjećaj jasnoće započinju upravo tamo — u prostoru koji nije unaprijed ispunjen tuđim sadržajem.

Fotografija: Clayton Webb on Unsplash

Kada si dopustimo trenutke bez distrakcije, misli se ne pojavljuju odmah. Prvo dolazi nemir. Zatim tišina. I tek onda — nešto naše. Ideja, uvid, osjećaj. Nešto što nije algoritamski potaknuto.

U lifestyle smislu, trenuci u kojima ništa ne radimo, samo jesmo, postaju novi luksuz. Ne zato što nemamo što raditi, nego zato što svjesno biramo ne popunjavati svaki trenutak. Ne reagirati odmah. Ne znati sve. Ne biti stalno uključene.

Trenuci u kojima samo jesmo ne traže plan. Ne traže aplikaciju. Oni se pojavljuje kada prestanemo posezati za ekranom na prvu nelagodu. Kada ostavimo telefon u torbi dok čekamo. Kada dopustimo mislima da lutaju bez cilja.

U tim trenucima vraćamo se sebi. Ne verziji sebe za publiku, nego onoj tišoj, intimnijoj. I to je, u svijetu stalne buke, duboko umirujuće.

Chicite note

Na Chiciti vjerujemo da dosada nije praznina koju treba ispuniti, nego prostor koji treba sačuvati. U tišini se oblikuje stil, rađa jasnoća i vraća osjećaj vlastitog ritma.

A imati vlastiti ritam uvijek je znak istinske povezanosti sa sobom.

Naslovna fotografija: Jeremy Bishop on Unsplash